Nakon što su krenuli ljetni praznici, mislila sam da o ocjenama više nemam što razmišljati. Pauza do jeseni. Nema ove godine upisa. Moje cure su na sredini srednjoškolskog obrazovanja. Međutim, stalno iskaču neke priče o tim peticama, o školstvu, o upisima, o poklanjanju ocjena, guraju se u javnost neke inspekcijski nalazi, očitovanja, poruke u medija. Ispada kako školska godina još nije gotova i da je to glavna tema ovog ljeta, čak je po mom skromnom sudu i rat u Ukrajini izgurala na drugo mjesto. Sve vrvi u društvu o toj famoznoj ocjeni. Čak i oni koji ne prate vijesti sigurno su morali čuti na radiju, TV-u, ili im je netko prepričao o aferi koja je dobila i ime „Daj 5“. Ne znam zašto i aferama dajemo imena? Valjda zato što kod nas afera toliko puno ima, pa da ih možemo raspoznati. Niti to nije dosta. Reklama jednog trgovačkog lanca je isto „petica“, a misle pri tom na popust u svojim trgovinama na moru. PR stručnjaci smatraju da dobro zvuči. Nikad više se nije nosila kao što se nosi ovi ljeto. Petica je „Must have“.
Malo me žulja kako se interpretira naše školstvo u javnosti. Ne slažem se niti s pismima, niti komentarima. Potiho komentiram u obitelji, s prijateljima jer mislim da si pucamo u nogu sa ovakvim pritiskom na djecu, na školu, profesore, na sebe kao roditelje. No, onda shvatim zašto je petica moja tema i otkud to da i ja volim petice.
No , krenimo redom.
Svijest o važnosti petice i kod mene kreće odavno. Zbilja davno, kad sam bila dijete i još nisam išla u školu, moja pokojna baka Sofija je sa mnom provodila vrijeme i odgajala me kako je znala i umjela. Roditelji nisu stizali. Bilo je prirodno da dijete na selu bude s bakom kod kuće. Upija što ona radi i govori. Baka se bavila kuhanjem i vrtom, a ja sam hodala za njom. Nije se tad promišljalo hoće li baka utjecati dobro na dijete. Moja baka je bila nepismena, a sad mi se čini da bi današnjim rječnikom rekli da je bila motivacijski govornik ili guru. Evo zašto.
Jedno od upečatljivijih sjećanja iz tog perioda je scena u kuhinji. Baka mijesi rezance. Rezanci se najprije moraju zamijesiti od domaćeg brašna i razvaljati. Potom se neko vrijeme suše i onda režu na trake, a trake na rezance. Ima posla za dobrih sat vremena. Baka bi za to vrijeme ili tiho pjevala ili sa mnom pričala. Pjesama se sjećam, ali tema o kojima smo pričali ne, osim jedne teme. Ona mi je govorila da, kad ja krenem u školu i dobijem peticu, ona će meni kupiti sat. Ovo je njena rečenica koju pamtim: „prvo petica, onda sat“. Nisam ja tad znala da je to ocjena u školi. Dugo vremena sam mislila da je petica nešto na čemu ručni sat stoji. Neka vrsta podloge i da bez petice sat ne može stajati na ruci. Nije ona to objašnjavala. Ja sam tada imala možda pet godina. Željela sam tu peticu i sat. Sjećam se samo da sam bila toliko mala da je taj kuhinjski stol bio previsok i jedva sam mogla vidjeti što se nalazi na stolu. Jako sam tad željela prerasti taj stol, a poslije sam željela prerasti baku. Krenula je škola. Ja sam voljela učiti i ići u školu. Niže razrede osnovne škole nisam prošla s 5. Nisam dobila niti sat. Nije bilo pritiska. Nitko nije ni pomišljao ići tražiti od lokalne učiteljice da mi povisi ocjene. Učiteljica je prema meni bila nepravedna, ali to za ovu priču nema veze. Baka mi je usadila ljubav za učenjem i vjeru da mogu postići dobar rezultat.
Po sjećanju, od 1 do 8 razreda samo je jedna učenica u mom razredu imala 5.0. Mislim da je tako bilo i u srednjoj školi. Tad nitko nije ni izračunavao prosjek razreda. Mislim da su bili oko 4. Možda i niže. Ne znam. Prosjeci školskog uspjeha razreda mojih kćeri u gimnaziji je ovo godine oko 4,8. Neću dalje.
Jutros razmišljam kad bih pitala moju baku, da je sada živa, što ona misli o ovom pisanju pisama vodstvu škole, hajki, peticiji, izjavama po medijima i optužbama. Nekako imam dojam da bi ona rekla; Ne treba to raditi. To je sve nepotrebno. Ako je dijete dobar đak ono će naći svoj put. Ovakvim činom pisanja i tužakanja na profesore oduzimamo moć i snagu našoj djeci.
Baka nije živa već 30 godina. Kuhinjski stol sam davno prerasla, a bakinu mudrost mislim da nisam još dosegnula.
