Krenulo je drugo polugodište i tema škole ne izlazi iz fokusa javnosti. Niti za vrijeme zimskih praznika tema obrazovanja, a škola i sigurnosti u školama nije utihnula. Svi smo do temelja pogođeni i osupnuti tragedijom iz Zagreba. Traga se za rješenjem. Poljuljana je sigurnost, jer tragedija se teško mogla izbjeći i predvidjeti, a ta nepredvidivost stvara osjećaj nesigurnosti. O tako nesagledivom gubitku malog nedužnog života, samo možemo osjećati tugu i željeti obiteljima i prijateljima da pronađu utjehu. Sada je pojačana sigurnost u školama zaključavanjem vrata i stavljanjem tehničkog osoblja koje će više nadzirati ulaske u školu.
Druga tema vezana uz djecu i obrazovanje je ovaj tjedan bilo događanje u Istri. Velikim dijelom strah koji se uvukao u ljude, u roditelje sad ide dalje. Opet je u Istri sad početkom polugodišta nastao bojkot nastave jer roditelji ne žele puštati djecu u školu radi dječaka koji je prebačen u razred njihove djece. Iako razumijemo i donekle korijene straha kod roditelja jer oni žele najbolje za svoje dijete i ne žele ništa riskirati, pa ni to da se neko dijete ne ponaša dobro u prisutnosti njihovog djeteta i onda ga treba isključiti. Ovo je vrlo sklizak pritisak grupe nad pojedincem, većine nad manjinom. To je sada opet jedna šuljajuća tema, koja kratkoročno ima snagu, a dugoročno čini potencijalni rizik. Stvara veliku emotivnu štetu djetetu koje je prebačeno. Iako se ne zna ime u javnosti, na svim vijestima i medijima se izvještava kako je dijete samo. Stvara muku roditeljima i školi kako se postaviti jer sada svi prate razvoj događaja. Evo sad se pridružilo jučer još jedno dijete u tom razredu. Dugoročno je šteta napravljena i zabravljamo da smo svi mi, pa tako i naša djeca u nekoj podjeli manjina. Možemo tražiti da sa našom djecom idu samo darovita djeca, a ostali ne, da u razred idu samo djeca koja imaju super ocjene a ostali ne, jer je naše dijete odlikaš. Da ne nabrajam dalje, kako se sve mogu napraviti podjele. Pritisak grupe je dozvoljena metoda, ali nije baš za svakodnevnu upotrebu. Djeci treba smijeh, veselje, prijateljstvo, sigurnost, dobrota. Trebamo kvalitetno i dugotrajno raditi na integraciji djece u škole i razredne odjele. Kao što ne možemo zapovjediti ljubav, tako ne možemo zapovijedati niti prihvaćanje, ali možemo stručno i mudro stvarati uvjete da se prihvaćanje dogodi. To je vrlo izvedivo. Samo se ne može brzo i preko noći dogoditi. Na isključivost i distancu uglavnom tjera strah i nepoznavanje onog drugog. Zato dragi roditelji, koliko god nije lako, popustite stisak oko dječjeg odrastanja. Dajte priliku sebi, svojoj djeci da se dogodi nešto bolje, osim uvjetovanje i podjele.
