Točka preokreta by Željka Mazzi

Neki dan sam završila čitanje romana „Molim te, pazi na mamu“, korejske spisateljice Kyung-Sook Shin. Pitaju me moji kakva mi je bila knjiga, a ja im oduševljeno krenem prepričavati. Cure kažu uglas „depra“. „Mama samo depre čita“. Ne dam na roman. Roman je vrhunski. Jako lijepo pisan. Već dugo nisam tako  lijepu priču pročitala. Poslije sam i sama razmišljala što me se toliko dojmilo. Shvatila sam da sam našla poveznicu između priče o obitelji u dalekoj Koreji i priče koju sam slušala  kao dijete. Nešto mi je tu bilo jako blisko,  iako korejska i moja banijska priča nemaju, na prvi pogled, nikakve veze.

Banijska priča ide ovako:

Jednom davno, u davna vremena, roditeljstvo se odvijalo po strogo utabanim stazama. Znao se red. Pogotovo se znalo kako se odgajaju ženska djeca.

U to doba, neposredno nakon rata, otac - glava obitelji je umro relativno mlad. Rat je ostavio traga na zdravlju. Prije rata bavio se trgovinom konjima. Bio je poznat u cijelom kotaru. Priča kaže da je imao zelene oči i žute brkove. Iza rata je ostala spaljena kuća, a iza njega udovica u ranim četrdesetima i četvero djece u dobi od 10 do 16 godina. Udovici nije padalo na pamet ponovo se udavati. Trebalo je dignuti djecu i udati dvije kćeri. Kupili su neku drvenu kućicu. Bitno je da je krov nad glavom. Nikad više nisu imali onakvu kuću kao prije rata, niti takav obiteljski ugled.

Vrijeme je prolazilo, a najstarija kćer je stasala za udaju. Za nju se više godina pripremao miraz. Tada je to bio ogromni izdatak. Cura se trebala opremiti posteljinom, ormarima, tkanim predmetima i novcem. Udaja je trebala ići po redu. Za stariju kćer obitelj je godinama odvajala za miraz i ona se udala. Ostala je mlađa kćer koja je u vrijeme sestrine udaje imala 15-16 godina. Sad je trebalo za nju sve iznova štedjeti i spremati.

Rođak udovice je došao jednog dana u posjetu i vidjevši, valjda, cijeli taj trud rekao udovici; „Kato, daj mi tu malu. Neka ide sa mnom u grad. Neće ništa teško raditi. Samo će slagati šešire.“, a ona je njemu na to odgovorila; „Ako si zato došao k meni, nemoj mi više u kuću ulaziti!“. Znalo se da se ženska djeca čuvaju i ostaju kod kuće do udaje. Ne šalju se u grad bez nadzora gdje su rizici nekog drugačijeg života. Jasno je da udovica u toj ponudi nije vidjela priliku za kćer, nego uvredu.

Nije poznato da li je taj rođak više dolazio u kuću ili nije. Poznato je da je djevojka ostala na selu. Nije otišla u grad. Kad je došlo vrijeme za udaju, udala se za seoskom mladića i dobila miraz. Nastavila je živjeti obiteljski život i možda generacijski pripremati miraz za svoju kćer. Šešir nikad nije završio na njenoj glavi. Ostao je na nekoj gradskoj polici ili na glavi neke gospođe. Njene guste smeđe uvojke štitila je i zaklanjala marama do kraja života. Ne zna se da li joj je bilo žao što nije završila u gradu ili je smatrala da je to sudbina.

E sad, gdje je tu poveznica sa gore spomenutim obiteljskom pričom u romanu?

Neću vam prepričavati radnju, da vam ne pokvarim čitanje no poveznica je u ogromnoj i nemjerljivoj ljubavi prema djeci kojoj se prelijeva sa stranica romana. Radi se o roditeljskoj ljubavi gdje roditelji ne stavljaju sebe na prvo mjesto nego uvijek svoju djecu. To su roditelji koji odvajaju od sebe i ne vide to kao žrtvu već kao duboku i istinsku životnu svrhu.

Glavni likovi moje priče već dugo nisu među živima. Ovo je samo jedna mala crtica njihovih karaktera i sustava vrijednosti. Vjerujem i nadam se da je barem dio tih slapova ljubavi i ženske odvažnosti putem genetskog rebusa doplovio i prelio se na sljedeće naraštaje.

Nakon što su krenuli ljetni praznici, mislila sam da o ocjenama više nemam što razmišljati. Pauza do jeseni. Nema ove godine upisa. Moje cure su na sredini srednjoškolskog obrazovanja. Međutim, stalno iskaču neke priče o tim peticama, o školstvu, o upisima, o poklanjanju ocjena, guraju se u javnost neke inspekcijski nalazi, očitovanja, poruke u medija. Ispada kako školska godina još nije gotova i da je to glavna tema ovog ljeta, čak je po mom skromnom sudu i rat u Ukrajini izgurala na drugo mjesto. Sve vrvi u društvu o toj famoznoj ocjeni. Čak i oni koji ne prate vijesti sigurno su morali čuti na radiju, TV-u, ili im je netko prepričao o aferi koja je dobila i ime „Daj 5“. Ne znam zašto i aferama dajemo imena? Valjda zato što kod nas afera toliko puno ima, pa da ih možemo raspoznati. Niti to nije dosta. Reklama jednog trgovačkog lanca je isto „petica“, a misle pri tom na popust u svojim trgovinama na moru. PR stručnjaci smatraju da dobro zvuči. Nikad više se nije nosila kao što se nosi ovi ljeto. Petica je „Must have“.

Malo me žulja kako se interpretira naše školstvo u javnosti. Ne slažem se niti s pismima, niti komentarima. Potiho komentiram u obitelji, s prijateljima jer mislim da si pucamo u nogu sa ovakvim pritiskom na djecu, na školu, profesore, na sebe kao roditelje. No, onda shvatim zašto je petica moja tema i otkud to da i ja volim petice.

No , krenimo redom.

Svijest o važnosti petice i kod mene kreće odavno. Zbilja davno, kad sam bila dijete i još nisam išla u školu, moja pokojna baka Sofija je sa mnom provodila vrijeme i odgajala me kako je znala i umjela. Roditelji nisu stizali. Bilo je prirodno da dijete na selu bude s bakom kod kuće. Upija što ona radi i govori. Baka se bavila kuhanjem i vrtom, a ja sam hodala za njom. Nije se tad promišljalo hoće li baka utjecati dobro na dijete. Moja baka je bila nepismena, a sad mi se čini da bi današnjim rječnikom rekli da je bila motivacijski govornik ili guru. Evo zašto.

Jedno od upečatljivijih sjećanja iz tog perioda je scena u kuhinji. Baka mijesi rezance. Rezanci se najprije moraju zamijesiti od domaćeg brašna i razvaljati. Potom se neko vrijeme suše i onda režu na trake, a trake na rezance. Ima posla za dobrih sat vremena. Baka bi za to vrijeme ili tiho pjevala ili sa mnom pričala. Pjesama se sjećam, ali tema o kojima smo pričali ne, osim jedne teme. Ona mi je govorila da, kad ja krenem u školu i dobijem peticu, ona će meni kupiti sat. Ovo je njena rečenica koju pamtim: „prvo petica, onda sat“. Nisam ja tad znala da je to ocjena u školi. Dugo vremena sam mislila da je petica nešto na čemu ručni sat stoji. Neka vrsta podloge i da bez petice sat ne može stajati na ruci. Nije ona to objašnjavala. Ja sam tada imala možda pet godina. Željela sam tu peticu i sat. Sjećam se samo da sam bila toliko mala da je taj kuhinjski stol bio previsok i jedva sam mogla vidjeti što se nalazi na stolu. Jako sam tad željela prerasti taj stol, a poslije sam željela prerasti baku. Krenula je škola. Ja sam voljela učiti i ići u školu. Niže razrede osnovne škole nisam prošla s 5. Nisam dobila niti sat. Nije bilo pritiska. Nitko nije ni pomišljao ići tražiti od lokalne učiteljice da mi povisi ocjene. Učiteljica je prema meni bila nepravedna, ali to za ovu priču nema veze. Baka mi je usadila ljubav za učenjem i vjeru da mogu postići dobar rezultat.

Po sjećanju, od 1 do 8 razreda samo je jedna učenica u mom razredu imala 5.0. Mislim da je tako bilo i u srednjoj školi. Tad nitko nije ni izračunavao prosjek razreda. Mislim da su bili oko 4. Možda i niže. Ne znam. Prosjeci školskog uspjeha razreda mojih kćeri u gimnaziji je ovo godine oko 4,8. Neću dalje.

Jutros razmišljam kad bih pitala moju baku, da je sada živa, što ona misli o ovom pisanju pisama vodstvu škole, hajki, peticiji, izjavama po medijima i optužbama. Nekako imam dojam da bi ona rekla; Ne treba to raditi. To je sve nepotrebno. Ako je dijete dobar đak ono će naći svoj put. Ovakvim činom pisanja i tužakanja na profesore oduzimamo moć i snagu našoj djeci.

Baka nije živa već 30 godina. Kuhinjski stol sam davno prerasla, a bakinu mudrost mislim da nisam još dosegnula.

U podlozi lagana muzika svira. Dani polako kao valovi teku. Pitanje je zašto je tako teško izići iz vlastite kolotečine, ili kako se to danas popularno kaže zone komfora, te kako naši postupci i naše aktivnosti prelaze u rutinu i naviku?

Da li je ta ustaljenost navika povezana sa godinama? Pa, do neke mjere sigurno je to točno. Prisjećam se starijih ljudi koji su svako jutro doručkovali isti doručak, imali ručak u isto vrijeme. Znao se red, kao po traci. Život je tekao, da ne kažem curio, u jednakom mlazu svaki dan dok nije iscurio. Međutim, svijet je pun prpošnih ljudi koje još osvajaju planinske vrhove, imaju strast za životom i ne robuju jednoličnosti. Ovi prvi su mi jasni i poznati, a ovi drugi me baš intrigiraju.

U psihologiji je poznato da navike određuju način života. Uvuku se pod kožu i nešto smatramo istinitim i onda kada ne znamo zašto tako baš mislimo i otkud dolazi. Kaže se: navika je košulja „stezulja“ koja se teško oblači, a još teže svlači.

Prije nekog vremena bila je aktualna teorija da je za promijeniti naviku potrebno 21 dan. Potom su je ipak revidirali. Sad misle da je za promijeniti naviku potrebno 60-tak dana. Kad se pogleda pa ni to nije puno, ako bi time unijeli ljepotu i uzdigli život na višu kvalitetu.

Blog sam započela u Zagrebu, a nastavljam ga na Jelsi. Krenuo je godišnji, a navike buđenja (hajde to i nije problem) ostale su zapisane u nesvjesnoj memoriji. Kažu cure da ih često opominjem da naprave ovo ili ono. Kako? Pa ja to ne radim, glasno protestiram. Naravno nisam svaki put svjesna svojih riječi i opaski.

Primijetim (dobro, ne uvijek) kad drugi nisu svjesni svojih postupaka, kad se ponašaju iz navike i po istom obrascu, a kod sebe nisam svjesna svega.

Cijela spoznaja života je da je lijep i da ga u mnogome možemo i sami oblikovati. To je kao zrelo voće na stablu. Ipak trebao ispružiti ruku. Ako je ne ispružimo, voće će otpasti i istrunuti kao da ga nije niti bilo. Dobro, za neko voće se trebamo i popeti na drvo, pa onda i spužite ruke.

„Mi smo ono što stalno ponavljamo. Izvrsnost nije čin već navika.“ Aristotel

Postoji niz tehnika kojima možemo prekinuti tijek misli i kreirati si bolji osjećaj, a isto tako više tehnika kojim možemo doći do ovih korisnijih navika.

Međutim, to se baš tako jednostavno ne događa.

Tako i na godišnjem odmoru kao kovčeg pun stvari vučemo i svoje navike. Pijemo istu kavu, naručujemo slično piće. Naprijed nas može tjerati frustracija ili želja. Želja bolje zvuči, pa mogu reći da nas vuče želja, iako nas itekako frustracija pika da nešto promijenimo.

„Lipo, lipo mi je tu“ pjeva klapa Rišpet. Cijela Jelsa nekako odiše mirom i divnim bugenvilijama. Nisam nigdje vidjela tako velike i intenzivne bugenvilije na Jadranu. U rano jutro svi se trude da taj mir traje što duže. Niz uske uličice čovjek ni ne pali motor, samo ga pusti niz brdo da zvuk ne budi usnule turiste i domaćine. Domaće gospođe vrlo rano još prije šest izlaze po „spizu“ (pretpostavljam) lanena haljina, lagana obuća. Zvuk koraka se ni ne čuje. Kava na terasi drugačije miriše i čim se probudim odmah je kuham i idem na terasu. Razmišljam, dišem i uživam. Tako još par dana, a onda se vraćamo poslu, starim navikama. Sanjarenje uz more zamijenit će pisanje izvješća i maštanje gdje bi na godinu mogli ići na ljetovanje, iako su svi moji zaključili da bi se mogli vratiti na Hvar, u Jelsu. Tko zna, ta pitanja ćemo bistriti neki drugi put. Sad uživamo u trenutku i mirisu ljeta.

Polako teku zadnji dani ove pedagoške godine. Još malo i svodimo bilancu rada s našim korisnicima. Bilo je grupnog i individualnog rada sa roditeljima, odraslima, stručnjacima, ali ipak su nam glavni korisnici bila Djeca. Uglavnom oni mlađi koji pohađaju niže razrede osnovne škole. Oni su najredovitije dolazili na aktivnosti u Iskru; pomoći u učenju, kreativne radionice, radionica za razvoj socijalnih vještina, bajkoteku ili individualno savjetovanje.Neki bi ulazili brzo i lako, a neki od njih uz glasno kucanje, da se zna da su stigli. Zanimljivi su mi komentari mojih mlađih kolegica koji kažu, pa ovo su baš dobra djeca, a ja se smješkam jer znam da su dobra i posebna. Nego, nisam htjela o tom pisati nego sam kroz djecu sam htjela pisati o važnosti ljubavi. Zašto o ljubavi? Jednadžba je jednostavna. Djeca ne samo da su ,ili bi trebala biti , plod ljubavi. Bez ljubavi ne bi trebalo biti niti jedino dijete. No, tužna realnost govori drugačije. Među djecom ima i djece koju roditelji ne vole i o njima se ne brinu. Žive negdje drugdje. Djeca koja ne osjećaju roditeljsku ljubav su toga jako svjesna i nepogrješivo tu činjenicu znaju prepoznati. Osjećaju to u tijelu. Ako je prilika i jasno verbaliziraju „mene roditelji ne vole“ ili „mene mama ne voli“, a na pitanje kako znaš?, oni kažu „znam, rekla mi je.“ Oni o tom roditelju koji nije s njima ili koji ih je ostavio razmišljaju, sanjaju. Nose sliku na zaslonu mobitela, znaju broj moba na pamet i trude se doprijeti do te ljubavi. Tragaju svim srcem a tom ljubavi i pažnjom. Roditeljska ljubav je kao „umak“ za život. Odrasli koji kao djeca nisu osjetili roditeljsku ljubav, češće u životu postižu manje, puno toga teže im ide od ruke, nemaju dovoljno samopouzdanja i gube više snage po životnom putu. Ako se izbore i izdignu budu sjajni ljudi.

 Tako je i ove godine nekoliko djece izjavilo eksplicitno da ih roditelji ne vole. Djeca to ozbiljno iz srca kažu, konstatiraju kao činjenicu. Nema kolebanja u glasu. To mi je teško čuti, iako sam jako svjesna u tim slučajevima da je to istina. Nekad se takva rečenica dogodi u vježbi ili kao odgovor na neko pitanje. Poanta je da djeca to znanju, a roditelji to potiskuju i ne izgovaraju na glas da ne vole svoju djecu. Kao da i sami pred sobom ne mogu i ne žele to priznati. Nitko od roditelja mi nije izjavio da svoje dijete ne voli, iako postupci govore drugačije. Djeca u takvim odnosima postanu frustrirana. Ako žive s roditeljima nerijetko traže pažnju kroz svoje ponašanje i postavljaju nekad i nemoguće zahtjeve, kako bi roditelje razbudili i skrenuli pažnju na sebe. Ako ne žive, onda je situacija bitno drugačija.

Ljubav je čudna pojava, ne događa se na gumbić. Između roditelja i djeca u najvećem postotku dogodi se neka magija i čarolija i ljubav poteče u prvim danima i traje cijeli život. Puno je tu faktora u pitanju, zato u nekim odnosima roditelj-dijete ljubav ne poteče odmah po rođenju djeteta, a negdje ne ni cijeli život. Nema pravila, a na sreću, radi se o vrlo malom broju roditelja. Negdje su u pitanju vrlo mladi roditelji, a u nekim slučajevima i roditelji u ozbiljnim srednjim godinama.

Dirljivo iskustvo ove pedagoške godine je u takvim obiteljima gdje roditelji ne žive s djecom. U većini slučajeva uključili su se djedovi i bake. S velikom brižnošću dovode djecu na aktivnosti. Uvijek strpljivi, nježni i na vrijeme. Neki i putuju iz drugog kvarta, ali ništa im nije teško, samo da bi unučadi pomogli. Sad su mi u glavi četiri takve obitelji gdje se bake i djedovi preuzeli brinu o djeci. Bake i djedovi su nezamjenjivi i predstavljaju u ovakvim odnosima zaštitni kišobran ljubavi i brige za dijete. Da li ovdje vrijedi ona izreka kad Bog zatvori vrata, uvijek otvori neki prozor. Možda.

 Nama koji se bavimo podrškom i psihosocijalnim savjetovanjem u radu s djecom kojoj nedostaje roditeljske ljubavi ne ostaje puno manevarskog prostora. Mi im dođemo kao neki flaster na ranu. Nekad je flaster dobar i koristan, a ako je rana veća nije potpuno dovoljan. Uspije se stvoriti i lijep odnos sa djecom, ali majčin zagrljaj je nemjerljivo bitniji i jači. Trudit ćemo i dalje biti djeci podrška pa makar u vidu malog šarenog flasterića. Ljubav pokreće svijet. Nemojte biti štedljivi u ljubavi!

Uzbuđenje novogodišnje večeri, vatromet u gradu, šampanjac u čaši, već su iza nas. Zborno odbrojavanje 10,9,8,… pa „Sretna nova godina!“ je prošlo. Šminku smo skinuli, sarmu pojeli, poklone odmotali. Danas nam ostaje pravljenje liste novogodišnjih odluka - danas je novi dan, nova godina i nova prilika. Najbolje vrijeme za nove početke!

Znamo iz literature, a možda i iz iskustva, važno odluke staviti na papir. Važno ih je zapisati. Magična je moć zapisane odluke na papiru.

Svoje ukućane sam ispitala koje su njihove želje za ovu godinu. Skromni su. Po neko putovanje, izlet, solidne ocjene i to je to. Sad se možda pitate jesam li ja skromna? Jesam i nisam. Jedan „vidovnjak“ u tvornici Gavrilović u Petrinji prije puno godina, kad sam ljeti radila preko učeničkog servisa, mi je rekao da sam jako ambiciozna, da mi se to vidi na dlanu i po licu. Mojoj prijateljici koja je tada bila maloljetna vidio je trudnoću koja se ostvarila u narednih mjesec dana. To ga kvalificira u vidovnjake i gatare. Barem je pola pogodio.

Poslušala sam danas i neke emisije u kojima slušatelji govore što žele u novoj godini. Svi žele zdravlje, i imaju istinsku vjeru da će biti ova godina bolja.

Eh sad. Kako ostvariti želje da bude bolje?  Koliko je do nas, a koliko do trenutka i vanjskih okolnosti? Jesmo li optimisti i da li idemo ususret životu?

Možda smatramo kako nismo rođeni pod sretnom zvijezdom. Ima onaj stih koji jako volim u interpretaciji Rade Šerbedžije "meni nije dano da ja imam zemlju bez ubogih ljudi".

No vratimo se mi znanosti. Postoje jasni dokazi da je jako važno donijeti odluku, a onda tu odluku i željeni rezultat vizualizirati kao da smo ga već ostvarili. U mislima stvoriti osjećaj koji ćemo osjećati kad taj cilj ostvarimo, što ćemo tada misliti, što čuti i gdje ćemo se točno tada nalaziti.

"Ako brod ne zna u koju luku uploviti, njemu niti jedan vjetar nije povoljan"

Stoga dragi prijatelji, sanjajte, planirajte, usudite se ići dalje. Ne uljuljkavajte se u prosječnost. Puno toga zavisi od nas. Postoje kroz povijest brojni primjeri koji su to potvrdili.

Ne dozvolite da drugi drži vaš život u svojim rukama. Malo tko vas poznaje do srži i zna vaše skrivane želje. Pa, ako slučajno imate i koju sijedu vlas na glavi, i više od desetak životnih razočarenja, ne marite.To vas kvalificira u odabrane. Treba misliti i djelovati pozitivno. Sanjari i ambiciozni ljudi su ti koji nose luč promjene na bolje. Tko, ako ne mi? Kada, ako ne sada!

Sretna vam bila ova godina!

Odoh praviti listu odluka za ovu godinu. Idem dati priliku onom petrinjskom vidovnjaku da konačno bude 100% uspješan!

U savjetodavnom radu, ali i u općenitom radu s korisnicima, dolazim do najrazličitijih životnih sudbina koje su meni vrlo inspirativne.

Ponekad poznanici i daljnja rodbina pomalo čudno gledaju u taj moj posao. Njima tu nema ništa inspirativnog. „Rad sa ljudima u riziku je rizičan. Osim toga nije ni zabavan. Teško se može osobi u problemu može pomoći. Oni su sami svoja nesreća“ i tako redom.

Međutim, pitanje je da li od drveta vidiš šumu, i da li od problema vidiš osobu.

Na pisanje me potaknuo rad u savjetovalištu prošli tjedan. Ovu jesen češće dolaze mame s djecom. Uglavnom su djeca osnovnoškolske dobi. Problemi u odgoju. Porast je nasilja. Djeca ne znaju rješavati probleme. Vrlo brzo se potuku s vršnjacima. Tada intervenira stručna služba škole. Roditelji se pozivaju na razgovor. Upućuju u problematiku dječjeg ponašanja u školi. Neku djecu šalju u ustanove na daljnja testiranja da bi se utvrdio stupanj poteškoća, a dio te djece škole upućuju nama u savjetovalište. Očevi dovoze djecu i mame, ali uglavnom na savjetovalištu ostaju mame. Radimo s djecom pojedinačno ili grupno, a s roditeljima provodimo individualno savjetovanje.

Nakon razgovora o aktualnim teškoćama koje su ih dovele u Iskru dolazim do onih dubljih problema. Dohvaćamo se strategija svakodnevnog života, sustava vrijednosti, želja za sebe i djecu. Češće imamo i majke koje koriste status roditelja odgojitelja jer je u pitanju troje ili više djece. Majke su pretežito u 30-tim godinama. Trude se oko djece, a nema rezultata. Dolazi do frustracije. Kako kaže jedna mama za svog sina „on mene ne doživljava“, „tatu odmah posluša, mene ne“. Tu u savjetodavnom procesu ima posla i suočavanja majki s realitetom; brušenja roditeljskih kompetencija, poučavanja. To je jedna od razina našeg procesa.

Međutim, kad se razgrne sva ta hrpa problema kao lišće u jesen koje prekrije tlo, ostaje stvarnost njihova života. Suprug ili partner radi, a dio žena je kod kuće i odgajaju djecu. Njihove nekadašnje idealne slike života prije djece nisu bile takve. Željeli su zdravu djecu, ljubav partnera koja je vidljiva u svakom danu u toj bezrezervnoj podršci, u dodiru. Tad u razgovoru bljesnu snovi žena o ljubavi, o pažnji koja je po životnom putu pomalo presahnula. Te su sličice života možda davno izmaštane o svojoj obitelji, a sada stvarnost to briše i gura u svakodnevni mlin obaveza.

Tu nekako stanem. Pitam se da li imam stručne tehnike za ostvarivanje snova? Tehnike za unapređenje roditeljskih kompetencija imam, koristim i prenosim roditeljima. Savjetodavnim procesom se lakše unaprijede roditeljske vještine i ponašanje prema djeci. Mame brzo uvide praktičnu primjenu.

Međutim, snovi su nešto drugo. Mislim da svi imaju pravo na snove, na dobar život, upravo onakav kakav zamišljaju. Nisu to dvorci i velebne gradnje, već obitelj i partnerska pažnja. I kako je netko rekao „ čovjeku je potrebno malo, a baš to malo nedostaje“.

Pomoći ženama u ostvarivanju snova je više od praktičnog savjetovanja i unapređivanja roditeljskih kompetencija. Treba im netko tko će prepoznat taj sjaj u oku, čežnju boljim, za ljubavi i pomoći im da idu u tom smjeru.

Sigurno se pitate da li uspijevam. Teško mi je reći. Jučer sam izvukla skriptu za ostvarivanje snova s police. Danas sam osvijestila da je bila predzadnjoj polici ispod velike hrpe knjiga i bilježnica i nije otvarana sigurno nekoliko godina. Da li u tome ima simbolike? Možda.

O tome ću pisati neki drugi put…

Pomalo smo svi utišani događajima oko nas.  Utjecaj epidemije COVID-19,  epidemioloških mjera nedavnog potresa na zdravlje djece i obitelji još se ne može do kraja sagledati.

Dječja prilagodljivost novim okolnostima nije upitna do određene mjere. Međutim, njihova želja za normalnosti za širokim i čistim zrakom, cikom i nesputanim životom je ipak otišla godinu dana na odgodu.

Djeca mlađe kronološke dobi više gledaju u reakcije roditelja i zrcale njihov strah, nesnalažljivost ili njihovu sistematičnost i osjećaj kontrole.Zaklanjaju se u igrice, filmove, muziku, a roditelji češće traže pomoć u odgoju.

U naše savjetovalištu dolaze roditelji, a dovode i djecu samoinicijativno ili upućeni od partnerskih škola i CZSS Zagreb.

Roditelji u svojoj želji da problem riješe ponekad previđaju dječju dob, a djeca u svojoj želji da roditeljima ugode i činjenici da ne raspolažu sa životnim iskustvom upiru svu svoju snagu da budu u skladu sa očekivanjima. U takvim situacijama odrasli  nemaju stalan fokus na rast i razvoj svoje djece, dječje potrebe  i činjenicu što je primjereno  pojedinoj dječjoj kronološkoj dobi.  Discipliniranje djece pretvara se često u kažnjavanje jer roditelji ne mogu izići na kraj s djecom. „Način na koji se ophodimo sa svojom djecom kad su uzrujana značajno utječe  na način na koji se  razvija njihov mozak“ Dr. D. Siegel.

Nesigurno obiteljsko okruženje stavlja češće teret na dječja leđa i roditelji i nesvjesno djecu opterećuju odnosima s partnerom  i svojim pogledom na situaciju. Dječja senzibilnost i želja za suradnjom je velika. Roditelji znaju  reći „on/ona to meni namjerno radi“, „ On/ona baš neće, a može“. „lijen/lijena je“ i tako se pogledi roditelja i djeteta  na istu situaciju razlikuju ili su dijametralno suprotni. Roditeljski kapacitet za nošenje sa izazovima se s vremenom još i  smanji kad nema  pomaka i rezultata. „Djeci je potrebno da im postavljamo granice i prenosimo što očekujemo od njih. No ključno je da svako discipliniranje  započne tako da budemo brižni prema svojoj djeci i povežemo se s njihovim unutarnjim svijetom, što će im omogućiti da znaju da ih roditelji vide, čuju i vole, čak i kad su učinila nešto loše“ ( Disciplina bez drame; Dr. D. Siegel i Dr.sc. D. T. Bryson).

Ravnoteža između brige o sebi i brige o djetetu je narušena, a roditelji ponekad u savjetovalištu izjave da ne osjećaju uopće slobodu i slobodni su samo kad traju dječji praznici. Kad krene školska godina kao da uđu u tunel i guraju kroz njega do spasonosnih praznika.

Dječji pogled na istu obiteljsku situaciju je šutljiviji, manje obojan slikama i metaforama, a nekad jako jasan i rječit kroz ponašanje, držanje glave i tijela i pogled prema podu.  U radu  s djecom  mi  imamo na raspolaganju  mali šareni dječji kutić u kojem su  igračke, bajke i priče, kinetički pijesak, bojice. Stvaramo sigurno okruženje, koristimo  ton glasa, riječi i rečenice  kako bi  male glave uspravili i taj pogled dignuli s poda na  razinu očiju, na razinu samopouzdanja i vjere u sebe.

Dječji pogled je prozor u njihove svjetove i važno je nježno i s pažnjom otvarati i pomoći djeci da rastu u kvalitetnim i sigurnim okruženjima. Ako trebate savjet ili pomoć u rješavanju odgojnih teškoća javite se u naše savjetovalište i dogovorite termin za dijete i za sebe.

O utjecaju obitelji na svakog čovjeka napisane su tone knjiga, priručnika i stručnih radova. Sve što je vezano uz obitelj i odgoj je već bilo predmet istraživanja i interesa. Dio znanstvenih i stručnih spoznaja danas je opće prihvaćen, a opet svaka obitelj kreira jedinstvena pravila za sebe i svoju djecu. Danas želim malo pisati o prehrani u obitelji. Na to me je motivirao jedan događaj kojem sam slučajno prisustvovala.Neki dan na izletištu stoji ispred mene u redu gospođa i dvije djevojčice. Red je dugačak i svi čekamo za toalet, a malo dalje pokraj nas se nalazi bistro sa hranom i pićem. Odjednom ta gospođa krene vikati. "Što si to kupovala!? Ti nisi normalna! Znaš da oni sad trebaju jesti voće, Šta će im to sad!?" Sve se okrenemo i vidim da je druga gospođa na klupu stavila poslužavnik sa hranom i pićem koje je kupila u tom bistrou. Vidi se pommes frites i gazirani sokovi.

Toj drugoj ženi je neugodno - počinje se ispričavati i govoriti nešto u stilu "nisam znala da ne smiju". Djeca su pritom već dotrčala do nje i krenula vaditi hranu iz škancli. Mama je ljutita, puši joj se iz glave. Zove djecu ponovo u red, da će poslije jesti. Djeca ubace dva tri krumpirića, vrate se u red, a mama krene bukvicu "Znate da sad trebate jesti voće, što jedete to smeće". Djevojčice (otprilike 10 -11 godina) se opravdavaju da su već jele voće, a mama i dalje svoje broji - sve dok manja djevojčica nije iznervirano rekla "Daj mama šuti".

Ubrzo su došle na red za toalet i poslije smo svako svojim putem. Ne znam da li im je kasnije mama dozvolila jesti i da li su hranu zbilja i pojele no ostala sam razmišljati kako roditelji djecu dovode u neugodne situacije i koje su sve poruke koje im šalju oko hrane te kako to sve utječe na djecu.

Danas smo opsjednuti kao društvo zdravom hranom: kada se što jede i što se nikako ne jede - a nikad više pretilih ljudi nije bilo nego u današnje vrijeme. Roditelji u želji i dobroj namjeri smetnu s uma ono najvažnije, a to je da bez hrane nema života. Hrana je naš život i naš opstanak. Hrana može biti nezdrava; puna masti šećera i svega već, ali hrana nije smeće.

S porukom da je hrana koju upravo namjeravaju jesti i kojoj su se obradovale smeće, mama je nehotice povrijedila djecu. Gotovo sam sigurna da ona to nije htjela niti joj to bila namjera. Ona je željela samo najbolje za svoju djecu - hranu koja je zdrava, nutritivno vrijedna. Željela je da ona odlučuje što će djeca jesti jer ona zna što djeci treba i što je za njih najbolje. No, poslala je drugu poruku, ponizila je djecu s tako glasnim protestiranjem, vjerojatno i tu gospođu koja je s njom bila.

Poslala je djeci i poruku neprihvaćanja. 

Dobro je u takvim situacijama poneku odgojnu rečenicu ostaviti izvan javnog prostora i odraditi kod kuće i u miru djeci šire objasniti važnost zdrave hrane. Ako se koji put dijete i „zgriješi“ i pojede nešto što nije visoko nutritivno vrijedno - nije kraj svijeta! Važno je da djeca imaju redovite zdrave obroke i da s tom hranom konzumiraju i roditeljsku ljubav i prihvaćanje.

Roditelji su za djecu cijeli svijet i cijeli svemir dok su mala i treba ima dati podršku i prihvaćanje. Istraživanja su pokazala da učestalost obiteljskih objeda obrnuto proporcionalna sa zlouporabom alkohola, nikotina i marihuane, nižim školskim postignućima, depresivnim simptomima te suicidalnim pokušajima. Rezultati ukazuju na značajan utjecaj zajedničkih obiteljskih objeda u funkciji osnaživanja zdravlja i dobrobiti djece. Stoga prostrite stol i s ljubavlju postavite objed za svoju obitelj.

Neka hrana bude lijek i zadovoljstvo svima u vašoj obitelji.

Velike promjene u društvenim kretanjima uzrokuju i promjene za svakog čovjeka. Sva događanja i kretanja u društvu odražavaju se na ponašanju i na licu svakog od nas. Ako se okrenemo unazad dva mjeseca, kada su svima nama, bez obzira kakve živote vodili, dogodile velike promjene. Odjednom je nestalo uobičajenih ruta, načina ponašanja, izlazaka, radnog mjesta. Nestalo je poznate rutine. Sebe i članove obitelji smo počeli drugačije gledati, brojati koliko tko ima godina, jesu li po nekom kriteriju rizična skupina.

Poslovi i planovi su pali. Netko se odmah snašao. Kako to? Zašto su se neki odmah krenuli u akciju, a neki nisu? Svima nam se dogodila pandemija izazvana COVID 19 virusom. Ako se zadržimo na javno dostupnim informacijama možemo se prisjetiti da je dio osoba iz gospodarskog i/ili javnog života je jako brzo pronašlo novi način djelovanja. Vrlo brzo pokrenuo grupu za zaštitu gospodarstva, grupu podrške za građane pogođene potresom, prebacio poslovanje na drugu vrstu proizvodnje (maske, viziri) i sl. Dolazili su u emisije, davali izjave, išli dalje.

 Dio građana nije uspio tako brzo reagirati. Neki su se uspjeli pokrenuti nakon mjesec dana, a neki još nisu ni danas. Gledali su televiziju, brojali mrtve i inficirane, tugovali i nisu vidjeli perspektivu. Bilo ih je strah izići iz kuće, napraviti potez, donijeti odluku.

Ako zavirimo u stručne knjige saznat ćemo da samopoštovanje skraćuje vrijeme reakcije na promjene. Nasuprot tome sumnja i strah produljuju i vrijeme reakcije i dovode aktivnost u paralizu. Kad ljudi imaju slabo samopoštovanje njima manipulira strah. Osim sa brzinom reakcije, samopoštovanje značajno zavisi od toga što sami sebi govorimo, onaj unutarnji glas. Ako misliš da možeš i ako misliš da ne možeš u pravu si!

 Svi brzo zamijete osobe laka i sigurna koraka koji u okruženju ostavljaju dojam ugode, za razliku od onih drugih koje se trude što manje zauzeti što manje mjesta u nekoj prostoriji ili na ovome svijetu. U povijesti su zapisane i ostale zapamćene osobe koje su zračile i plijenile pažnju. Tako su za Almu Mahler govorili „kad se kretala centar gravitacije sobe se pomjerao zajedno s njom“.

 „Strah i bol nisu signali da oči trebamo zatvoriti nego da ih trebamo otvoriti još šire“ (N. Branden),

 Kako biti produktivniji, zadovoljniji, samopouzdaniji i ulaziti u uspješne interakcije i komunikaciju s drugim ljudima? Mislim da to svi ljudi žele. Kako ovo vrijeme koristiti produktivno i ne gubiti samopouzdanje, ne padati u rizik od depresije i pasivnog čekanja.

Na stazi razvoja i održavanja samopouzdanja važna je emocionalna podrška. Da li je imate? Tko je to iz vaše okoline u vama vidi ono pozitivno i samo dobro? Da li su to vaši roditelji, djeca, prijatelji, brat ili sestra tko je uz vas kad ih trebate? Mnogi ljudi kroz život prolaze emocionalno oštećeni. Kao djeca u ranoj dobi nisu dobila dovoljno priznanja o sebi imaju i uglavnom malo samopouzdanja u odrasloj dobi.

Omalovažavanje i obezvrjeđivanje drugog umanjuje vrijednost i samopoštovanje svima i svi tad iz tog procesa izlaze sa malo samopoštovanja. Djelovanje, aktivnost je ključna komponenta za ostvarivanje i uspjeha i samopouzdanja. Bez djelovanja nema održavanja životnih vrijednosti.

Stoga, odredite ciljeve, korake i krenite u akciju i ostvarivanje svojih snova.

Štogod mislite ili sanjate učiniti, započnite .Hrabrost ima genija, snagu i magiju u sebi“ (Goethe)

Ukoliko trebate na tom putu podršku, savjeti ili razgovor javite se nama u Iskru.

Svako dobro vam želim.

Među aktivnostima koje radim u Iskri je i partnersko savjetovanje. Najčešće mi CZSS šalje parove iz baze svojih aktualnih korisnika kojima treba savjetodavna pomoć ili roditelji znaju čime se bavimo pa se najave.Ponekad počinjem s jedim partnerom i s njim odradim 1-2 puta, pa onda s drugim i tek u trećoj fazi  nakon što upoznam situaciju, imamo partnersko savjetovanje. Nekad se desi da prvi susret odmah bude sa parom koji ima teškoće. Parovima koji zbog bračnih problema dolaze su to delikatne životne situacije i važno je dati im priliku da pogledaju svoju vezu i brak i iz drugačijeg kuta, pomoći im da s promjenom perspektive pronađu pozitivno zbog čega bi ostati i dalje u vezi/braku. Ono što me posebno dirne je kad vidim da brak, to zajedništvo, ne ide dalje, a ima takvih.

Radi se uglavnom o parovima s djecom, jer takve parove nadležni centar i upućuje. Problemi o kojima pričaju su stari i po više godina, a u zadnje vrijeme  su se odnosi drastično pogoršali. Ima okrivljavanja, optuživanja, ponekad i ružnih riječi. Vidi se suzdržavanje. Moj posao je zadržati komunikaciju, bez povređivanja druge osobe.

U savjetovanju tražim  ono što parove povezuje i ono što bi ih moglo ponovo povezati. Uvijek se treba dati priliku za poboljšanje veze. Ako krene kriza, potrebno je dati sve od sebe, potražiti prijateljski i/ili stručni savjet uzeti vremena i ne odstajati olako.

Iako bračni parovi često dođu skupa, sjede jedno pored drugog; međutim, položaj tijela je krut, napola okrenut u drugu stranu. Riječi, nekad škrte, nekad bujica. Zna biti i suza. Jedan se bračni partner bori za svoju sliku, viziju kako brak treba izgledati, a sad se nešto drastično promijenilo. Događalo se da partneru koji  je nezadovoljan i želi razvod braka kažem da navede nešto pozitivno što kod svog bračnog partnera cijeni, a onda nastane muk. Ne odgovore jednostavno i lako na ovo pitanje. I nakon potpitanja i zajedničkih možda i 10-15 godina braka nema baš ništa što cijeni ili dobro što partner radi?  Preda mnom se odigrava trenutak kad vidim da se osoba cijelim tijelom bori ne razmišljati pozitivno o svom bračnom partneru. Sve pozitivno je precrtano i izbrisano. Ponekad partner izvuče neku banalnu sitnicu, a nekad niti to. Taj trenutak zna biti točka preokreta, kad nade u zajedništvo nestaju. Odluka je donesena možda i davno, a sad se samo manifestira. Uglavnom se takvi parovi razvedu. Čak kod većine koji su bili kod mene u Iskri nije u pitanju treća osoba, nego kako bi se reklo, istrošili su zajedničke korake.

Da li bi se moglo reći da je među tim parovima nestalo ljubavi? Da. Ne može se prisnost, ljubav, poštovanje, bračna zajednica racionalizacijom zadržati  niti je ikome  možemo uliti u vene kad je ponestane. Kad se kroz vrijeme izgubi zajedništvo, bude puno predbacivanja, ponegdje i nasilja, velikih emotivnih povreda  i nastupi situacija slična kao u Gibonnijevoj pjesmi „Među jude, među zviri i bestimje me stavi leć, ako za te ja ne vridin nista ti lipo niman rec“ - bračne vode tad presuše i brak dolazi do svog kraja.

U Hrvatskoj se svaki treći brak razvodi. Da li je to puno? Je. Da li time držimo trend sa drugim europskim zapadnim zemljama. Ne znam. Ne mislim da se itko razvodi zbog trenda. Takvi parovi nisu k meni dolazili. Isto tako, što mi se čini važnim: pokazalo se da djeca u konačnici nisu zadržala parove u braku. Bilo je bračnih parova sa dvoje, troje, petero, čak šestero maloljetne djece. Odluku su bračni parovi s djecom možda vagali duže i bila je teža, a ipak su je na kraju donijeli i brak prekinuli. Niti ekonomski razlozi ne zadržavaju bračni par na okupu. Neki od njih su otišli podstanare, vratili se svojim roditeljima i znali su da će biti teže, ali nisu odustali. Neki su pronašli novi, put, neki odtugovali i pronašli mir, neki novu vezu. Nadam se da su pronašli sebe i svoju sreću. O novim počecima i novim stazama ću u nekom novom tekstu.

Ostajte dobro i vjerujte u dobro i činite dobro.