Otimam zaboravu neke priče s Banije. Dosta razmišljam o obitelji, precima i starim pričama, no tek sam nedavno osvijestila da između prabake i praunuka razlika ravnih 100 godina. Pa to je zbilja lijep komad vremena, okrugao i divan za usporedbu. Iz ove perspektive se to vrijeme čini tako daleko i na momente si je teško predočiti kako su ljudi tada razmišljali, zaljubljivali, živjeli. Kakav je uopće tada bio mentalni sklop mladih djevojaka.
Priča koju sam vam obećala napisati o ljubavi ide ovako.
Mlada djevojka je imala 16 godina, a mladić 17godina. Iz pripovjedačkih izvora nije znano gdje su se upoznali, ali pripovjedačica mi je tada rekla da su se jako brzo uzeli. Očito su se jedno drugom dopali i zaljubili. Ona je jednu večer otišla na izvor po vodu sa stuckom (glinena posuda simbol grada Petrinje i banijskog kraja). Naravno, u pitanju je bio njihov tajni plan, a ne nikakva voda. On ju je doveo kući. Udaja gotova. Tako su se cure udavale. „Pobjegla“ kod dečka. Netko bi radio poslije svadbu, a netko i ne. No to sada za priču nije bitno.
S obzirom da su oboje bili jako mladi, a u kući puno drugih ukućana i čeljadi, teško bilo sve te odnose zadovoljiti. No naša snaša crnih pletenica se nakon nekih vremena se posvadila sa svojim mužem i brak gotov. Vratila svojim roditeljima. Oni se više nisu o noj brinuli, ona više nije djevojka, a u kući je bilo drugih sestara za udaju. Kata je radila za nadnicu i tako se sama brinula o sebi. Godine su prolazile i prošlo je već šest godina od te njene mladenačke udaje. Nije se ni za koga drugog udavala. Pripovjedačica nije puno o tome periodu pričala, a ja nisam pitala pa sad ne znam. Pretpostavljam da je imala udvarača, barem nekog udovca s puno sitne djece. Ona je odlučila da se više neće udavati.
O životu njenog, tad već bivšeg muža, u tom periodu isto ne znam puno. On se valjda motao neko vrijeme po selu, a onda otišao u vojsku na tri godine.
Kad se vratio iz vojske jedan dan došao na lokalni zbor pred crkvu za vrijeme nekog sveca. Tada se plesalo ispred crkve kolo i tako su se momci i cure gledali i upoznavali. Na taj zbor je došla i Kata. Ona je tad mogla imati 22 -23 godine, a bivši muž oko 24 godine. ( Iz današnje perspektive čista mladost). Janku se Kata opet dopala. Bio je i on zgodan. Mogao se oženiti nekom drugom, ali nije. Tada je on u tom kolo počeo igrati do nje i hvatati u plesu nju za ruku. Valjda joj je nešto i rekao, a ona nije s njim pričala, uvrijeđena. Završio zbor i svatko je otišao svojoj kući.
No, priča ide dalje ovako.
Sutradan je Jankova sestra došla kod Kate i kaže njoj. „Snašo, mene je braco poslao da ja tebe dovedem kući“. „On želi da se ti njemu vratiš i da živite dalje skupa“. Ne znam detalje. Kata se valjda branila, nećkala, a sestra njoj veli „ja se bez tebe ne smijem vratiti kući“ (verbalne ucjene). Tako ju je on ne znam koliko vremena nagovarala. Pogađate..
Kata je sa Jankovom sestrom nakon šest godina došla nazad kod bivšeg muža. Pripovjedačica kaže da više nikad nije od njega odlazila. Imali su četvero djece.
E sad recite da ljubav ne postoji. Da je išla za interesom i razumom udala bi se sto puta u tih šest godina da ne dočeka neku tužnu sudbinu u tuđoj kući. No, ona je imala neku svoju tvrdu i ponosnu crtu, protivno svim zakonima pragmatičnosti i razuma toga vremena. Izabrala drugačiji put i zato danas njena unuka i praunuke ponosom i veseljem se vraćaju ovoj stogodišnjoj priči.
