U podlozi lagana muzika svira. Dani polako kao valovi teku. Pitanje je zašto je tako teško izići iz vlastite kolotečine, ili kako se to danas popularno kaže zone komfora, te kako naši postupci i naše aktivnosti prelaze u rutinu i naviku?
Da li je ta ustaljenost navika povezana sa godinama? Pa, do neke mjere sigurno je to točno. Prisjećam se starijih ljudi koji su svako jutro doručkovali isti doručak, imali ručak u isto vrijeme. Znao se red, kao po traci. Život je tekao, da ne kažem curio, u jednakom mlazu svaki dan dok nije iscurio. Međutim, svijet je pun prpošnih ljudi koje još osvajaju planinske vrhove, imaju strast za životom i ne robuju jednoličnosti. Ovi prvi su mi jasni i poznati, a ovi drugi me baš intrigiraju.
U psihologiji je poznato da navike određuju način života. Uvuku se pod kožu i nešto smatramo istinitim i onda kada ne znamo zašto tako baš mislimo i otkud dolazi. Kaže se: navika je košulja „stezulja“ koja se teško oblači, a još teže svlači.
Prije nekog vremena bila je aktualna teorija da je za promijeniti naviku potrebno 21 dan. Potom su je ipak revidirali. Sad misle da je za promijeniti naviku potrebno 60-tak dana. Kad se pogleda pa ni to nije puno, ako bi time unijeli ljepotu i uzdigli život na višu kvalitetu.
Blog sam započela u Zagrebu, a nastavljam ga na Jelsi. Krenuo je godišnji, a navike buđenja (hajde to i nije problem) ostale su zapisane u nesvjesnoj memoriji. Kažu cure da ih često opominjem da naprave ovo ili ono. Kako? Pa ja to ne radim, glasno protestiram. Naravno nisam svaki put svjesna svojih riječi i opaski.
Primijetim (dobro, ne uvijek) kad drugi nisu svjesni svojih postupaka, kad se ponašaju iz navike i po istom obrascu, a kod sebe nisam svjesna svega.
Cijela spoznaja života je da je lijep i da ga u mnogome možemo i sami oblikovati. To je kao zrelo voće na stablu. Ipak trebao ispružiti ruku. Ako je ne ispružimo, voće će otpasti i istrunuti kao da ga nije niti bilo. Dobro, za neko voće se trebamo i popeti na drvo, pa onda i spužite ruke.
„Mi smo ono što stalno ponavljamo. Izvrsnost nije čin već navika.“ Aristotel
Postoji niz tehnika kojima možemo prekinuti tijek misli i kreirati si bolji osjećaj, a isto tako više tehnika kojim možemo doći do ovih korisnijih navika.
Međutim, to se baš tako jednostavno ne događa.
Tako i na godišnjem odmoru kao kovčeg pun stvari vučemo i svoje navike. Pijemo istu kavu, naručujemo slično piće. Naprijed nas može tjerati frustracija ili želja. Želja bolje zvuči, pa mogu reći da nas vuče želja, iako nas itekako frustracija pika da nešto promijenimo.
„Lipo, lipo mi je tu“ pjeva klapa Rišpet. Cijela Jelsa nekako odiše mirom i divnim bugenvilijama. Nisam nigdje vidjela tako velike i intenzivne bugenvilije na Jadranu. U rano jutro svi se trude da taj mir traje što duže. Niz uske uličice čovjek ni ne pali motor, samo ga pusti niz brdo da zvuk ne budi usnule turiste i domaćine. Domaće gospođe vrlo rano još prije šest izlaze po „spizu“ (pretpostavljam) lanena haljina, lagana obuća. Zvuk koraka se ni ne čuje. Kava na terasi drugačije miriše i čim se probudim odmah je kuham i idem na terasu. Razmišljam, dišem i uživam. Tako još par dana, a onda se vraćamo poslu, starim navikama. Sanjarenje uz more zamijenit će pisanje izvješća i maštanje gdje bi na godinu mogli ići na ljetovanje, iako su svi moji zaključili da bi se mogli vratiti na Hvar, u Jelsu. Tko zna, ta pitanja ćemo bistriti neki drugi put. Sad uživamo u trenutku i mirisu ljeta.
