Neki dan sam završila čitanje romana „Molim te, pazi na mamu“, korejske spisateljice Kyung-Sook Shin. Pitaju me moji kakva mi je bila knjiga, a ja im oduševljeno krenem prepričavati. Cure kažu uglas „depra“. „Mama samo depre čita“. Ne dam na roman. Roman je vrhunski. Jako lijepo pisan. Već dugo nisam tako lijepu priču pročitala. Poslije sam i sama razmišljala što me se toliko dojmilo. Shvatila sam da sam našla poveznicu između priče o obitelji u dalekoj Koreji i priče koju sam slušala kao dijete. Nešto mi je tu bilo jako blisko, iako korejska i moja banijska priča nemaju, na prvi pogled, nikakve veze.
Banijska priča ide ovako:
Jednom davno, u davna vremena, roditeljstvo se odvijalo po strogo utabanim stazama. Znao se red. Pogotovo se znalo kako se odgajaju ženska djeca.
U to doba, neposredno nakon rata, otac – glava obitelji je umro relativno mlad. Rat je ostavio traga na zdravlju. Prije rata bavio se trgovinom konjima. Bio je poznat u cijelom kotaru. Priča kaže da je imao zelene oči i žute brkove. Iza rata je ostala spaljena kuća, a iza njega udovica u ranim četrdesetima i četvero djece u dobi od 10 do 16 godina. Udovici nije padalo na pamet ponovo se udavati. Trebalo je dignuti djecu i udati dvije kćeri. Kupili su neku drvenu kućicu. Bitno je da je krov nad glavom. Nikad više nisu imali onakvu kuću kao prije rata, niti takav obiteljski ugled.
Vrijeme je prolazilo, a najstarija kćer je stasala za udaju. Za nju se više godina pripremao miraz. Tada je to bio ogromni izdatak. Cura se trebala opremiti posteljinom, ormarima, tkanim predmetima i novcem. Udaja je trebala ići po redu. Za stariju kćer obitelj je godinama odvajala za miraz i ona se udala. Ostala je mlađa kćer koja je u vrijeme sestrine udaje imala 15-16 godina. Sad je trebalo za nju sve iznova štedjeti i spremati.
Rođak udovice je došao jednog dana u posjetu i vidjevši, valjda, cijeli taj trud rekao udovici; „Kato, daj mi tu malu. Neka ide sa mnom u grad. Neće ništa teško raditi. Samo će slagati šešire.“, a ona je njemu na to odgovorila; „Ako si zato došao k meni, nemoj mi više u kuću ulaziti!“. Znalo se da se ženska djeca čuvaju i ostaju kod kuće do udaje. Ne šalju se u grad bez nadzora gdje su rizici nekog drugačijeg života. Jasno je da udovica u toj ponudi nije vidjela priliku za kćer, nego uvredu.
Nije poznato da li je taj rođak više dolazio u kuću ili nije. Poznato je da je djevojka ostala na selu. Nije otišla u grad. Kad je došlo vrijeme za udaju, udala se za seoskom mladića i dobila miraz. Nastavila je živjeti obiteljski život i možda generacijski pripremati miraz za svoju kćer. Šešir nikad nije završio na njenoj glavi. Ostao je na nekoj gradskoj polici ili na glavi neke gospođe. Njene guste smeđe uvojke štitila je i zaklanjala marama do kraja života. Ne zna se da li joj je bilo žao što nije završila u gradu ili je smatrala da je to sudbina.
E sad, gdje je tu poveznica sa gore spomenutim obiteljskom pričom u romanu?
Neću vam prepričavati radnju, da vam ne pokvarim čitanje no poveznica je u ogromnoj i nemjerljivoj ljubavi prema djeci kojoj se prelijeva sa stranica romana. Radi se o roditeljskoj ljubavi gdje roditelji ne stavljaju sebe na prvo mjesto nego uvijek svoju djecu. To su roditelji koji odvajaju od sebe i ne vide to kao žrtvu već kao duboku i istinsku životnu svrhu.
Glavni likovi moje priče već dugo nisu među živima. Ovo je samo jedna mala crtica njihovih karaktera i sustava vrijednosti. Vjerujem i nadam se da je barem dio tih slapova ljubavi i ženske odvažnosti putem genetskog rebusa doplovio i prelio se na sljedeće naraštaje.
